Paznja!!Ovaj blog bi vaz mogao uznemiriti! HORROR!

Saramagovom romanu Evanđelje po Isusu Kristu glavni junak Isus u jednom trenutku uviđa da su Bog i Đavo slični poput blizanaca (samo što Bog ima bradu). Jezik potvrđuje ovu opasku. I laiku je očito da izrazi devil ili đavo potiču sa istog vrela s kojeg i izrazi za boga u tolikim indoevropskim jezicima: sanskrtsko deva, latinsko deus, perzijsko daeva, staronordijsko tivurr ili romsko devla! Jezik nam, naravno, nudi još otkrića. Naš termin sotona ili engleski satan potiče od hebrejske riječi za protivnika, neprijatelja - shatan. Ne treba biti ekspert za semitske jezike da se utvrdi identičnost shatana odnosno šatana i šejtana.

U Evanđelju po Luki kaže se: "Gledao sam Sotonu gdje pade kao munja s neba." Religije se u tome uglavnom slažu: Sotona je pali anđeo. I ne samo to. Postoji hijerarhija anđela, a Sotona je bio na njezinom vrhu: bio je arhanđel, arhanđel Lucifer - Svjetlonoša. Pao je kada je odbio da se pokori Bogu, da mu služi. Latinsku verziju ove deklaracije neposlušnosti Non serviam (Neću da služim) James Joyce je prihvatio kao svoj credo.

No, šta je zadatak anđela? Jezik nam ponovo pomaže; anđeo je ustvari glasnik (grčki angelos) mudrosti Božijeg stvaranja. Jer Sotona se nije pobunio protiv dobrote, usprotivio se tezi o smislenosti svijeta. To nam otkriva i sljedeća Kunderina pričica iz Knjige smijeha i zaborava. "Oni koji shvataju đavola kao predstavnika Zla, a anđela kao ratnika Dobra, prihvataju demagogiju anđela. Stvar je, naravno, mnogo složenija. Anđeli su predstavnici ne Dobra, nego božijeg stvaranja. Đavo je, nasuprot tome, onaj ko poriče razuman smisao božijeg svijeta."

Inkognito ili alibi Popularna predodžba vraga prikazuje kao zlo, cerekajuće stvorenje sa crvenim rogovima, kopitima na nogama i dugim repom, sa trorogim vilama u ruci (nalik na Posejdona), sa očima različite boje (kao kod Davida Bowiea). Katkad se ovim svojstvima pridoda i hramanje (nalik na bogove-kovače iz politeističkih hramova: grčkog Hefesta ili rimskog Vulkana), odnosno sklonost kupovini ljudskih duša. Svojevrsni matični broj Vragov, metafizički đavolji JMBG, jesu tri šestice: 666. U neobično mudroj knjizi Udio Đavla Denis de Rougemont tvrdi da Sotoni odgovora ova banalna predstava o njemu. U nju je nemoguće vjerovati, a to Đavolu odgovara. Jer prva njegova podvala jest inkognito.

Sa ovim su suglasni Baudelaire, De Rougemont i Kayser Söse: "Najljepše je Đavolovo lukavstvo u tome da nas uvjeri kako ne postoji." No čim se prva podvala izjalovi, Đavo se koristi drugom, kako kaže De Rougemont, "odustane od nepodnošljivog inkognita u korist nekakvog opreznog alibija". A alibi je nekakav alter ego, najvarljivija slika zla koja treba lažno predstavljati đavla. Po De Rougemontu, to je od 1933. pa nadalje bio Hitler, dok se u posljednje vrijeme nakotilo mnoštvo alibija. Ipak, oni koji upiru prstom u te alibije, u lažne vragove te viču Apage Satanas, trebali bi se malo dublje zamisliti. Svim tim samozvanim egzorcistima i satan-detektorima za čitanje se preporučuje trideset i sedmo poglavlje De Rougemontove knjige. "Ako želite osujetiti prvu i, u isto vrijeme, drugu Đavolovu podvalu; ako vam je ozbiljno stalo da ga ukebate, onda ću vam odati tajnu gdje ćete ga najsigurnije naći: u fotelji u kojoj sjedite." Poglavlje se zove: Dobra adresa.

Tako bi se, mutatis mutandis, onaj koji piše knjigu o šejtanu u knjigama trebao prije svega zamisliti o šejtanu u toj knjizi koju upravo piše, o šejtanu u samoj ideji da on sebi daje prerogative da procijeni šta je ruhani, a šta je šejtani.

Isto tako, onaj koji pred sumrak svud oko sebe vidi šejtane morao bi se zapitati da ovi zapravo nisu u njegovoj glavi.

Od Biblije do Polanskog Ako se Biblija posmatra van religijskog konteksta, ispada da je njezin glavni lik - Đavo. On se, naime, uz Boga jedini pojavljuje u cijeloj knjizi, jednako u Starom i Novom Zavjetu, od prve stranice, gdje se pojavljuje u obliku zmije, do pretposljednje, gdje je napokon pobijeđen. Đavo je od tada vječna tema zapadne umjetnosti. Kod Dantea i Tassa, primjerice, Đavo je još uvijek dogmatski simbol zla, no već s Marinom i naročito MiltonomMario Prac naziva metamorfozom Sotone. Jer u svom famoznom Izgubljenom raju Milton Sotoni daruje prometejski šarm ukroćenog buntovnika. Ovaj je ep stubokom promijenio odnos umjetnosti prema Đavolu. Schiller je pisao: "Spontano stajemo na stranu pobijeđenog: to je lukavstvo kojim Milton, panegiričar Pakla, i najkrotkijeg čitaoca pretvara na trenutak u palog anđela." počinje ono što

U svojoj Odbrani poezije Shelley će govoriti o ogromnoj moralnoj superiornosti Miltonovog Đavola u odnosu na njegovog Boga, dok će riječi Williama Blakea postati klasične: "Milton slabo opisuje nebesku stranu, a veoma lijepo paklene kohorte. Znači da je bio istinski pjesnik, i na strani Đavla, a da nije ni znao." Baudelaire će u svojoj pjesmi Molitva ponajljepše sažeti bit ove metamorfoze: Sotono, nek' ti je slava na Nebesi/ Gdje nekada vlada i u paklu gdje si/ Sad kad moja duša sva o tebi sanja/ Dopusti da pod Drvetom saznanja/ kraj tebe počine moja duša vrela/ i smota se mirno oko tvoga čela.

Svojom znamenitom rečenicom "Vrag je plitak." ruski će pisac Gogolj kumovati Đavolu kojeg susreće Ivan u romanu Dostojevskog Braća Karamazovi, Đavolu u formi pohabanog sredovječnog čovječuljka. Ovaj Đavo i Goetheov Mefisto stvorit će opet Đavola koji posjećuje kompozitora Adriana Lewerkina u Mannovom romanu Doktor Faustus. U jednoj priči mladog Nabokova Đavo je "visoka postarija dama u tamnosivom kostimu", a u Americi su imali sreću da im se Đavo obrati lično, knjigom, Đavolovim rječnikom potpisanim od strane Ambroisea Biercea.

Na zemljopisnoj karti Amerike su i ovi gradovi: Kill Devil Hills (Sjeverna Karolina), Devils Tower (Wyoming), Devils Lake (Sjeverna Dakota), Devils Elbow (Missouri). U pjesmi Rolling Stonesa Sympathy for the Devil Đavo je "bogat čovjek od ukusa", Led Zeppelin su optuživali kao sotoniste (postoji ona dobro znana legenda da je pjesma Stairway to Heaven, slušana natraške, ustvari sotonistička molitva), a tu je i grupa Devilheads.

Na filmskom se platnu Vragom najuvjerljivije bavio Roman Polanski - od Rosemaryine bebeDevetih vrata. Prije nekoliko godina u Đavoljem advokatu Taylora Hackforda samog Vraga otjelovio je Al Pacino. do

Bulgakovljev poučak Ipak, najznačajnije moderno djelo o Vragu jest roman Mihaila BulgakovaMajstor i Margarita. Bulgakov je na njemu radio punih deset godina, u njegovoj arhivi postoji čak osam verzija romana. Neki od radnih naslova rukopisa veoma su znakoviti. Prvotni naslov bio je Konsultant s kopitom, a kasnije se pojavljuju naslovi Evanđelje po Wolandu, odnosno Evanđelje po Vragu. Ovako izgleda Woland, Bulgakovljev Vrag: "Ni na jednu nogu nije šepao, i njegov rast nije bio ni nizak ni golem, nego jednostavno visok. Što se tiče zuba, s lijeve strane njegove su krune bile od platine, a s desne od - zlata. (…) Naizgled - nešto više od četrdeset godina. Usta nekako nakrivljena. Obrijan glatko. Smeđokos. Desno oko crno, lijevo pak zeleno. Obrve crne, jedna viša od druge."

Jasno je kako je Woland ponešto tradicionalni Vrag, a ponešto originalna Bulgakovljeva invencija. Uostalom, roman otvara moto uzet iz Fausta: radi se o onom famoznom odlomku gdje Mefisto veli kako je on "dio one sile što vječno želi zlo, a vječno stvara dobro". I samo ime Woland preuzeto je iz Goetheove Valpurgijske noći. No najvažnije je ovdje istaći da Bulgakovljeva aksiologija nije dogmatska. Vrag nije a priori zao, on samo poriče razuman smisao Božijeg stvaranja. Zato je najčešća rečenica koja se pominje u vezi s ovim romanom, uz onu slavnu gnomu kako rukopisi ne gore, čuveni poučak koji veli: "U ovakvom svijetu jedino dobro što se može desiti čovjeku jest da ga Vrag odnese."

I zbilja, u ovakvom svijetu - svijetu kukavičkih i korumpiranih intelektualaca; u svijetu otužnih književnika i fariseja; u svijetu u kojem se - kako reče Andrić - "najmračnija lica sreću oko tekija, samostana i manastira"; u svijetu licemjernih Božijih zagovornika; u svijetu munafika i dvoličnjaka; u svijetu zadriglih vjerskih velikodostojnika; u svijetu gdje ratovi počinju - što kaže Balašević - tako što prvo dođu popovi, pa topovi, pa lopovi; u svijetu gdje se kama, nož i sablja redovno dižu s Božijim imenom na usnama; u svijetu obilježenom krstaškim ratovima, križarskim vojnama i džihadima - čovjek shvata vrijednost Bulgakovljevog poučka i osjeti nostalgiju za Vragom. Onu nostalgiju koju su feralovci - Bogu mili, a ni Vragu nisu mrski - genijalno saželi u još genijalniju parafrazu poznatog stiha Ivana Gorana Kovačića iz pjesme Moj grob: Niko da ne dođe do prijatelj Vrag.

U umjetnosti i literaturi Sotona je poprimao razne oblike kroz povijest. Prema jednoj interpretaciji u Knjizi Postanka, Sotona je bio prikazan kao zmija koja uvjerila Evu da pojede zabranjeno voće. Najpopularniji oblik koji se zadržao do današnjih dana jest oblik koji je imalo starogrčko božanstvo Pan; tj. polu-čovjek polu-koza, s rogovima i kozjim nogama, dok u ruci drži trozubac. U modernim interpretacijama (npr. filmovi) on je šarmatna i zgodna muška, rijeđe ženska osoba koja krade ljudske duše tako da ugađa ljudskoj taštini s ponudama ili ugovorima koje su suviše dobre da bi se propustili.

Sotona (heb. שָׂטָן satan; aram. שִׂטְנָא lat. Sátanas) znači protivnik: optužitelj, dok se u religiji on se smatra palim anđelom, demonom, vragom ili manjim božanstvom. U abrahamskim religijama (židovstvo, kršćanstvo, islam) Sotona je nadnaravno biće koje je utjelovljenje zla. Obično poznat je kao vrag ili đavao (lat. Diábolus), gospodar tame, Belzebub, Nečastivi, Mefisto, ili Lucifer. U Talmudu Sotona se spominje pod imenom Samael. U islamu Sotona je poznat kao Iblis (arap.إبليس) ili Šejtan (arap. شيطان), a bio je poglavica Đina, posebne vrste duhova prije svoje pobune i pada. Sam Isus Krist dva ga puta zove knez ovoga svijeta (Iv 12,31) i (Iv 14,30).

Noć vještica (Halloween). 31. listopad. Bilo koje godine.
Praznik je planetarnu popularnost stekao nakon istoimenog sjajnog horrora redatelja Johna Carpentera.

Hranjiva tikva najpoznatiji je simbol Halloweena, Noći vještica. Dubljenje bundeve u koju se stavljaju svijeće keltski je običaj koji su u Ameriku donijeli irski useljenici. Doduše, kod kuće su za to koristili repu. Zastrašujući svijetleći lik izrezan u bundevi trebao bi otjerati zle duhove koji lutaju ulicama 31. listopada, na keltsku Novu godinu.

Proslavio ju je američki blagdan, Halloween, i iako se čini da je bezopasna ljudi su znali imati čudne posljedice od te "dubljene tikve sa zlim očima" kako se govorilo.

Vodorige su bile i tema raznih filmova i serija, najčešće prikazivane kao dobre sile koje su noću žive i neokamenjene te spašavaju grad, Crkvu, itd. od zlih sila.

 U svakom slučaju, vodorige su uvijek izazivale podijeljeno  mišljenje. Neke su fascinirali, neke plašili.

Poznate i kao bića koja su po danu skamenjena a po noći ožive.
Inače ljupkoj arhitekturi vodorige daju pomalo zastrašujući dojam. Ali ti kameni monstrumi koji strše s europskih katedrala zapravo imaju svoju funkciju. Još od 13. stoljeća njihove grozomorne ralje služe za odvođenje kiše s krova, dok je njihova simbolička uloga štititi okupljene u crkvi od vanjskih zlih sila koje nikad ne spavaju

Primjeri u literaturi:
Mladeži je nekako najbliži Harry Potter i Zatočenik Azkabana, u kojem je prof. Lupin vukodlak- i tamo je pravilo isto: normalan čovjek do punog mjeseca, kojoi postaje zvijer.

Vukodlak u mitologiji znači osoba koja se mijenja oblik u vuka pomoću čarolije ili kletve. Srednjovjekovni kroničar Gearvase of Tilbury povezao je transformaciju s punim mjesecom, no rijetko je korištena sve do korištenja tog načina u modernim književnim djelima. Govori se da se vukodlak može ubiti ako je upucan sa srebrenim metkom, no to je ipak razlika između književnih djela i narodnih legenda. Nekad se držalo da vukodlaci nakon smrti postaju vampiri. Vukodlaci  spadaju u skupinu legendarnih zvijeri.

U pravilu normalni i pristojni sve dok ne izađe puni Mjesec, vukodlaci su prokletnici koji mijenjaju oblik, a pojavljuju se u legendama još od antičke Grčke. Poput vještica, u srednjem su ih vijeku progonili i okrivljavali za ubojstva koja nisu znali drukčije objasniti. Iako su pojavom raznoraznih CSI-a priče o vukodlacima-ubojicama nestale svuda osim u Hollywoodu, još postoji poremećaj u dlakavosti koji se od milja zove 'poremećaj vukodlaka'.

Vladari filmske B-produkcije, zombiji su pojedinci kojima je ili netko isisao dušu iz tijela ili su crnom magijom oživljeni iz mrtvih.
Zombiji potječu iz vudu religije na Haitiju, gdje još vjeruju da ljudi mogu pasti u bezuman trans, poput hodajućih mrtvaca koje viđamo na filmu (ali ne vjeruju da tim ljudima otpadaju udovi i da žderu ljudsko meso). Etnobotaničari koji su proučavali taj običaj otkrili su biljnu drogu koja može dovesti u katatonično stanje nalik onome u kojem se nalaze zombiji.

Zombi je tradicionalno ne-mrtvo biće koje je oživljeno na Karibima pomoću vudua. To je mrtvo tijelo re-animirano u živo, a za zombije još koristimo naziv živi mrtvac. Zombiji su postali jedni od neizostavnih likova horor romana današnjice, a hrane se ljudskim mesom. Asocijacija sa stanjem u kojem se zombiji nalaze je zombizam.

Riječ zombi na kongoanskom nzambi (koja je pak nastala od riječi zumbi što znači fetiš) znači bog i bilo je ime božanstva u obliku pitona (nikako ga miješati sa sličnim zmijskim božanstvom - svetom zmijom mudrosti Danbhalah Wedo Ye-H-We).

Iako zamišljane kao spodobe u crnoj haljini i crnom šeširu s bradavičastim nosem, danas su zamijenjene mladim ženama, poput onih u seriji Čarobnice (iliti, Charmed). Kršćanstvo ih je demoniziralo, a velika inkvizicija i spaljivanje vještica rezultiralo je s više od pola milijuna mrtvih žena. U bajkama su najčešće opisivane kao zlikovci.Kako se vještice opisuju u literaturi i medijima?
"Prava vještica će zasigurno uvijek nositi rukavice kad je sretneš. Čak i ljeti, zato jer nema nokte. Umjesto noktiju ima tanke svinute pandže, a rukavice nosi da ih sakrije. Prava je vještica uvijek ćelava kao jaje. Na njezinoj glavi ne raste ni jedna jedina dlaka. Nosi prvoklasnu periku da sakrije ćelavost, a gotovo je nemoguće razlikovati prvoklasnu periku od obične kose. Vještice imaju malko veće nosnice od običnih ljudi. Nosnice su im ružičaste i kvrgave. Pažljivo gledajte oči jer ako je riječ o vještici, zjenica će neprestano mijenjati boju. Vještice nikad nemaju prste na nogama. Imaju samo četvrtasta stopala bez prstiju. Zato kad nose šiljaste cipele imaju velikih problema. Slina im je modra. Čak im služi za pisanje. Ako bolje gledaš na zubima možeš primijetiti blagi plavičast odsjaj. "

Vještice u mitologiji žene koje su prodale dušu vragu i koriste nadnaravne moći da naude ljudima. Od 15. do 17. stoljeća tisuće žena je spaljeno (inkvizicija), jer se za njih mislilo da su vještice. Vještice se obično zamišljaju kao stare kvrgave žene koje mogu jahati na metli.

Bijele plahte i rupe na mjestu očiju… Iako ne zvuči strašno, bio je to odličan način za plašenje ljudi u srednjem vijeku, a i danas je način za zaradu. Razne vračare, šaptačice duhovima, kao i dvorci u Škotskoj kao stvoreni su za dobru zaradu. Iako često prikazani kao zlodusi, bilo je i pozitivnih likova, poput Caspera.
Kako postati duh? Umrijeti, po mogućnosti tragično, opsjedati kuće i plašiti bližnje. Po nezavisnim anketama, otprilike 50% ljudi vjeruje u duhove i nadnaravna bića.U arhaičnim religijama, duhovi su duše umrlih ostalih na ovom svijetu.U Bibliji, Duh Sveti je jedno od svetog trojstva, zaslužan za Isusa.Primjer u modernijoj literautri je Harry Potter u kojem se spominjie Skoro bezglavi Nick, koji u petoj knjizi opisuje duha kao umrlog  koji se previše boji krenuti "dalje" te radije ostaje na svijetu kojeg je trebao napustiti.

Od najstarijih se vremena vjerovalo da demoni mogu utjecati na život i sudbinu ljudi. U pretkršćanskim vremenima bile su to dobre i zle natprirodne sile, duše pokojnika, nevidljiva bića, neka vrsta duhovnih savjetnika. Kasnije su dobili atribute i obličja zlih duhova, vještica i vragova kojih su se ljudi iskreno bojali.
 Demoni iz grčke mitologije doživjeli su metamorfozu od bića sličnih bogovima do zlih duhova, egzistirali su u podzemnim svjetovima i javljali se na poziv okultista (čarobnjaka) prilikom obrednih crno-magijskih ceremonijala i obreda žrtvovanja.
U kršćanskoj demonologiji, demoni su anđeli koji su izdali svoju prirodu, ali koji nisu zli ni po prirodi ni po podrijetlu, već zbog toga što se ne pokoravaju svojoj prirodi. Uopćeno je mišljenje da demoni predstavljaju personifikaciju zla i da čovjeka ne okružuju samo noću, kada vrše napade i izazivaju noćne more i košmare, već uvijek, u svako doba dana. Demoni mogu doći i bez poziva da bi opsjedali duše nevjernika ili griješnika, ljudi koji su se različitim nedjelima tijekom života „ogriješili“ o ljudski moral i nebeska pravila.

Demoni su sve od sotoninih pristaša, palih anđela do zlih stvorenja. Kroz razne imaginarne filmove i knjige stvaratelj ih može definirati po onome što je njemu značajno.

Vjeruje se da su goblini opaki patuljci koji žive u blizini blaga, mračna, ružna stvorenja, lukava i "premazana svim mastima".

Primjeri u literaturi:

Goblini su izmišljeni narod iz Gospodara Prstenova. Kada je Sauron uništen, orci su počeli slabjeti i s vremenom su postali manji goblinski narod sposoban samo za sitna zlodjela. O goblinima su ostale samo glasine o njihovoj drevnoj moći.

U svijetu Harry Pottera, goblini  su malena stvorenja koja vode banku Gringotts. Malo je toga poznato o goblinima općenito, ali u opisima iz knjiga imaju pametna lica te veoma duge prste i stopala. Čini se da su goblini veoma pohlepni, a Hagrid je komentirao da bi "onaj ko pokuša opljačkati Gringotts dok god ga vode goblini morao biti lud.".

Proslavile su ih bajke, ali mali dlakavi goblini više su nestašni nego opasni. Legenda kaže da se skrivaju u šumama, zbijaju šale, a ponekad kradu ljudsku djecu i podmeću svoje potomstvo. Vjerojatno zato što nemaju veze s religijom, goblini su uvijek bili i ostali u imaginarnom svijetu, pa nisu nikad izazivali paničan strah ni u srednjovjekovnim gradovima.

Vampir je legendarna zvijer-mitološka osoba ili životinja koja predaji živi o čovječjoj ili životinjskoj krvi, i koja također posjeduje mnoge čarobne i nadnaravne moći. Skoro sve kulture i civilizacije posjeduju nekakav mit o krvopijnim stvorenjima ili vampirima. U prirodi postoje životinje i organizmi koji žive na tekućinama drugih životinja od kojih je jedna od njih i krv, te se termin vampirizam ili krvopijstvo u zoologiji koristi za naprimjer:pijavice, komarce. U popularnoj kulturi termin vampirizam ili krvopijstvo koristi se za pogrdan naziv za amoralno i bezgranično iskorištavanje pojedinaca ili društva. Isto tako vampirstvo, vampirizam, povampirenje su termini koji se koristi kao termin za demoniziranje naroda, pojedinca ili organizacija jer vampiri su demoni i oličenje zla te su jednaki sotoni, koji je slika i prilika zla. 

Žele vam piti krv i to rade već neko vrijeme. Vampiri se pojavljuju u raznim kulturama već tisućama godina, iako verzija koju mi poznajemo - s velikim očnjacima i ljesovima umjesto kreveta - potječe iz istočnoeuropskih mitova 18. i 19. stoljeća. Ta legenda kaže da netko tko se rodio s deformacijom ili je umro neobičnom smrću ustaje iz groba kako bi terorizirao žive. Vampiri su 'neumrli' i moraju se hraniti ljudskom krvlju da takvima i ostanu.