U potrazi za svetim vragom
Saramagovom romanu Evanđelje po Isusu Kristu glavni junak Isus u jednom trenutku uviđa da su Bog i Đavo slični poput blizanaca (samo što Bog ima bradu). Jezik potvrđuje ovu opasku. I laiku je očito da izrazi devil ili đavo potiču sa istog vrela s kojeg i izrazi za boga u tolikim indoevropskim jezicima: sanskrtsko deva, latinsko deus, perzijsko daeva, staronordijsko tivurr ili romsko devla! Jezik nam, naravno, nudi još otkrića. Naš termin sotona ili engleski satan potiče od hebrejske riječi za protivnika, neprijatelja - shatan. Ne treba biti ekspert za semitske jezike da se utvrdi identičnost shatana odnosno šatana i šejtana.
U Evanđelju po Luki kaže se: "Gledao sam Sotonu gdje pade kao munja s neba." Religije se u tome uglavnom slažu: Sotona je pali anđeo. I ne samo to. Postoji hijerarhija anđela, a Sotona je bio na njezinom vrhu: bio je arhanđel, arhanđel Lucifer - Svjetlonoša. Pao je kada je odbio da se pokori Bogu, da mu služi. Latinsku verziju ove deklaracije neposlušnosti Non serviam (Neću da služim) James Joyce je prihvatio kao svoj credo.
No, šta je zadatak anđela? Jezik nam ponovo pomaže; anđeo je ustvari glasnik (grčki angelos) mudrosti Božijeg stvaranja. Jer Sotona se nije pobunio protiv dobrote, usprotivio se tezi o smislenosti svijeta. To nam otkriva i sljedeća Kunderina pričica iz Knjige smijeha i zaborava. "Oni koji shvataju đavola kao predstavnika Zla, a anđela kao ratnika Dobra, prihvataju demagogiju anđela. Stvar je, naravno, mnogo složenija. Anđeli su predstavnici ne Dobra, nego božijeg stvaranja. Đavo je, nasuprot tome, onaj ko poriče razuman smisao božijeg svijeta."
Inkognito ili alibi Popularna predodžba vraga prikazuje kao zlo, cerekajuće stvorenje sa crvenim rogovima, kopitima na nogama i dugim repom, sa trorogim vilama u ruci (nalik na Posejdona), sa očima različite boje (kao kod Davida Bowiea). Katkad se ovim svojstvima pridoda i hramanje (nalik na bogove-kovače iz politeističkih hramova: grčkog Hefesta ili rimskog Vulkana), odnosno sklonost kupovini ljudskih duša. Svojevrsni matični broj Vragov, metafizički đavolji JMBG, jesu tri šestice: 666. U neobično mudroj knjizi Udio Đavla Denis de Rougemont tvrdi da Sotoni odgovora ova banalna predstava o njemu. U nju je nemoguće vjerovati, a to Đavolu odgovara. Jer prva njegova podvala jest inkognito.
Sa ovim su suglasni Baudelaire, De Rougemont i Kayser Söse: "Najljepše je Đavolovo lukavstvo u tome da nas uvjeri kako ne postoji." No čim se prva podvala izjalovi, Đavo se koristi drugom, kako kaže De Rougemont, "odustane od nepodnošljivog inkognita u korist nekakvog opreznog alibija". A alibi je nekakav alter ego, najvarljivija slika zla koja treba lažno predstavljati đavla. Po De Rougemontu, to je od 1933. pa nadalje bio Hitler, dok se u posljednje vrijeme nakotilo mnoštvo alibija. Ipak, oni koji upiru prstom u te alibije, u lažne vragove te viču Apage Satanas, trebali bi se malo dublje zamisliti. Svim tim samozvanim egzorcistima i satan-detektorima za čitanje se preporučuje trideset i sedmo poglavlje De Rougemontove knjige. "Ako želite osujetiti prvu i, u isto vrijeme, drugu Đavolovu podvalu; ako vam je ozbiljno stalo da ga ukebate, onda ću vam odati tajnu gdje ćete ga najsigurnije naći: u fotelji u kojoj sjedite." Poglavlje se zove: Dobra adresa.
Tako bi se, mutatis mutandis, onaj koji piše knjigu o šejtanu u knjigama trebao prije svega zamisliti o šejtanu u toj knjizi koju upravo piše, o šejtanu u samoj ideji da on sebi daje prerogative da procijeni šta je ruhani, a šta je šejtani.
Isto tako, onaj koji pred sumrak svud oko sebe vidi šejtane morao bi se zapitati da ovi zapravo nisu u njegovoj glavi.
Od Biblije do Polanskog Ako se Biblija posmatra van religijskog konteksta, ispada da je njezin glavni lik - Đavo. On se, naime, uz Boga jedini pojavljuje u cijeloj knjizi, jednako u Starom i Novom Zavjetu, od prve stranice, gdje se pojavljuje u obliku zmije, do pretposljednje, gdje je napokon pobijeđen. Đavo je od tada vječna tema zapadne umjetnosti. Kod Dantea i Tassa, primjerice, Đavo je još uvijek dogmatski simbol zla, no već s Marinom i naročito MiltonomMario Prac naziva metamorfozom Sotone. Jer u svom famoznom Izgubljenom raju Milton Sotoni daruje prometejski šarm ukroćenog buntovnika. Ovaj je ep stubokom promijenio odnos umjetnosti prema Đavolu. Schiller je pisao: "Spontano stajemo na stranu pobijeđenog: to je lukavstvo kojim Milton, panegiričar Pakla, i najkrotkijeg čitaoca pretvara na trenutak u palog anđela." počinje ono što
U svojoj Odbrani poezije Shelley će govoriti o ogromnoj moralnoj superiornosti Miltonovog Đavola u odnosu na njegovog Boga, dok će riječi Williama Blakea postati klasične: "Milton slabo opisuje nebesku stranu, a veoma lijepo paklene kohorte. Znači da je bio istinski pjesnik, i na strani Đavla, a da nije ni znao." Baudelaire će u svojoj pjesmi Molitva ponajljepše sažeti bit ove metamorfoze: Sotono, nek' ti je slava na Nebesi/ Gdje nekada vlada i u paklu gdje si/ Sad kad moja duša sva o tebi sanja/ Dopusti da pod Drvetom saznanja/ kraj tebe počine moja duša vrela/ i smota se mirno oko tvoga čela.
Svojom znamenitom rečenicom "Vrag je plitak." ruski će pisac Gogolj kumovati Đavolu kojeg susreće Ivan u romanu Dostojevskog Braća Karamazovi, Đavolu u formi pohabanog sredovječnog čovječuljka. Ovaj Đavo i Goetheov Mefisto stvorit će opet Đavola koji posjećuje kompozitora Adriana Lewerkina u Mannovom romanu Doktor Faustus. U jednoj priči mladog Nabokova Đavo je "visoka postarija dama u tamnosivom kostimu", a u Americi su imali sreću da im se Đavo obrati lično, knjigom, Đavolovim rječnikom potpisanim od strane Ambroisea Biercea.
Na zemljopisnoj karti Amerike su i ovi gradovi: Kill Devil Hills (Sjeverna Karolina), Devils Tower (Wyoming), Devils Lake (Sjeverna Dakota), Devils Elbow (Missouri). U pjesmi Rolling Stonesa Sympathy for the Devil Đavo je "bogat čovjek od ukusa", Led Zeppelin su optuživali kao sotoniste (postoji ona dobro znana legenda da je pjesma Stairway to Heaven, slušana natraške, ustvari sotonistička molitva), a tu je i grupa Devilheads.
Na filmskom se platnu Vragom najuvjerljivije bavio Roman Polanski - od Rosemaryine bebeDevetih vrata. Prije nekoliko godina u Đavoljem advokatu Taylora Hackforda samog Vraga otjelovio je Al Pacino. do
Bulgakovljev poučak Ipak, najznačajnije moderno djelo o Vragu jest roman Mihaila BulgakovaMajstor i Margarita. Bulgakov je na njemu radio punih deset godina, u njegovoj arhivi postoji čak osam verzija romana. Neki od radnih naslova rukopisa veoma su znakoviti. Prvotni naslov bio je Konsultant s kopitom, a kasnije se pojavljuju naslovi Evanđelje po Wolandu, odnosno Evanđelje po Vragu. Ovako izgleda Woland, Bulgakovljev Vrag: "Ni na jednu nogu nije šepao, i njegov rast nije bio ni nizak ni golem, nego jednostavno visok. Što se tiče zuba, s lijeve strane njegove su krune bile od platine, a s desne od - zlata. (…) Naizgled - nešto više od četrdeset godina. Usta nekako nakrivljena. Obrijan glatko. Smeđokos. Desno oko crno, lijevo pak zeleno. Obrve crne, jedna viša od druge."
Jasno je kako je Woland ponešto tradicionalni Vrag, a ponešto originalna Bulgakovljeva invencija. Uostalom, roman otvara moto uzet iz Fausta: radi se o onom famoznom odlomku gdje Mefisto veli kako je on "dio one sile što vječno želi zlo, a vječno stvara dobro". I samo ime Woland preuzeto je iz Goetheove Valpurgijske noći. No najvažnije je ovdje istaći da Bulgakovljeva aksiologija nije dogmatska. Vrag nije a priori zao, on samo poriče razuman smisao Božijeg stvaranja. Zato je najčešća rečenica koja se pominje u vezi s ovim romanom, uz onu slavnu gnomu kako rukopisi ne gore, čuveni poučak koji veli: "U ovakvom svijetu jedino dobro što se može desiti čovjeku jest da ga Vrag odnese."
I zbilja, u ovakvom svijetu - svijetu kukavičkih i korumpiranih intelektualaca; u svijetu otužnih književnika i fariseja; u svijetu u kojem se - kako reče Andrić - "najmračnija lica sreću oko tekija, samostana i manastira"; u svijetu licemjernih Božijih zagovornika; u svijetu munafika i dvoličnjaka; u svijetu zadriglih vjerskih velikodostojnika; u svijetu gdje ratovi počinju - što kaže Balašević - tako što prvo dođu popovi, pa topovi, pa lopovi; u svijetu gdje se kama, nož i sablja redovno dižu s Božijim imenom na usnama; u svijetu obilježenom krstaškim ratovima, križarskim vojnama i džihadima - čovjek shvata vrijednost Bulgakovljevog poučka i osjeti nostalgiju za Vragom. Onu nostalgiju koju su feralovci - Bogu mili, a ni Vragu nisu mrski - genijalno saželi u još genijalniju parafrazu poznatog stiha Ivana Gorana Kovačića iz pjesme Moj grob: Niko da ne dođe do prijatelj Vrag.
